Momčilo Diklić: Crkva u Hrvata je obavila zadatak, više nemaju koga da pokatoličavaju!
Trifko Ćorović; Srpsko kolo Društvo 20 januar 2023 933
Istoričar Momčilo Diklić čitav život proučava položaj srpskog naroda u Hrvatskoj. Ovaj opširni intervju, koji je zabilježio Trifko Ćorović, objavljen je u 81. broju časopisa Srpsko kolo
Istoričar Momčilo Diklić
Istoričar Momčilo Diklić
Još od nastanka prve Jugoslavije goruća tema na ovim prostorima je položaj Srba u Hrvatskoj. Upravo se taj naslov našao u naslovu magistarske teze istoričara Momčila Diklića aprila 1990. godine koju je, kao prvi i jedini Srbin, odbranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ovu temu nije samo pisao, već je kao Srbin rođen u Hrvatskoj (u Starom Selu kod Otočca) i živio. Trinaest godina kasnije na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu odbranio je doktorsku disertaciju sa temom Srpsko pitanje u Hrvatskoj 1941-1950.

U razgovoru za Srpsko kolo Diklić objašnjava da je nakon Drugog svjetskog rata srpsko pitanje u Hrvatskoj bilo tabu tema, posebno od vremena pedesetih, pa i prije toga, kada su smijenjeni srpski ministri. Prolazile su decenije i postalo je jasno da se ova tema mora otvoriti.

– Poslije smjene srpskih ministara među kojima je bio prvi partizan Korduna Stanko Opačić Ćanica, prvi partizan Like Rade Žigić i jedan od najpismenijih ljudi komunističke Jugoslavije predratni pravnik Dušan Brkić, srpsko pitanje više niko nije spominjao. Postojao je potpuno nezdrav stav, da se nauka ne može baviti srpskim ili bilo kojim drugim pitanjima, već samo temama u okviru Republika. Suštinski cilj takve politike je bio da se Beograd ne bavi pitanjem položaja Srba u Hrvatskoj. Da bi predstavili demokratičnost Hrvatske među pripadnicima srpskog naroda su se tražili i postavljali lojalni kadrovi.

Kad je položaj Srba u Hrvatskoj ponovo postao tema?

– Na tajnoj sjednici Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske 1980. godine je konstatovano da je srpsko pitanje dobro riješeno, ali da je zapušteno. Pet godina kasnije održava se nova tajna sjednica u Zagrebu i konstatuje se ista stvar.

Šta se dešava nakon toga?

– U Beogradu se 1985. godine pri SANU osniva poseban odbor zadužen za proučavanje istorije i kulture srpskog naroda u Hrvatskoj na čijem čelu je bio akademik Vasilije Krestić. Na to odmah reaguje Zagreb, pa se 1986. godine pri JAZU, osniva odbor sa sličnom tematikom koga predvodi akademik Dušan Ćalić, inače ekonomista i Srbin iz Hrvatske. Ja sam svojim radom htio dokazati zapostavljenost srpskog pitanja i prijavio sam 1987. godine magistarsku te-zu na Fakultetu političkih nauka u okviru Političkog sistema.

Da li ste imali potpunu slobodu u odbrani rada?

– Na čelu komisije bio je hrvatski akademik Dušan Bilandžić, a u njoj su još bili dr Zvonko Lerotić, dok je drugi član bio iz Beograda, tada docent Drago Roksandić. Moram priznati da sam mogao slobodno i demokratski govoriti. Određeni rizik bio je u tome što je desetak dana nakon moje odbrane rada, na vlast došao Tuđman, pa se sve moglo stopirati. Godinu dana se čekalo da li će tema biti odobrena za odbranu.

Rad ste, ipak, odbranili. Da li je nešto osporavano?

– Hrvatska teza je bila da Srba ima u većem procentu u Centralnom komitetu nego što to pokazuje službena statistika. Ja sam dokazivao da su te strukture bile nametane voljom većinskog naroda, kao i da Srbima, kao konstitutivnom narodu, određene funkcije nisu bile dostupne. Jedan od primjera je bio i vrh Komunističke partije Hrvatske na čijem čelu od Rade Končara i 1941. godine, pa do Stanka Stojačića 1986. godine nije bilo nijednog Srbina. Isto tako nijedan Srbin nije bio predsjednik hrvatske Vlade, niti je bio na čelu državne bezbednosti.

Ko je po Vašem mišljenju bio kreator takvog ambijenta?

– Lično mislim da je najuticajnija ličnost bio dr Vladimir Bakarić. Još prije 40 godina čuo sam tezu da je Bakarić bio „korekcija Tita i Kardelja”. O tome se dugo ću-talo, ali su prije desetak godina to napisali i hrvatski istoričari. Naime, Kardelj je upozoravao ljude iz vrha KPH dr Dušana Bilaldžića (Hrvata) i dr Dušana Dragosavca (Srbina) da se srpsko pitanje u Hrvatskoj mora riješiti i da od njegovog zatvaranja može nastati velika šteta. Taj podatak sam kasnije provjeravao kod Dragosavca, koji je bio spreman da me napadne, ali se povukao kad sam rekao da mi je izvor Bilandžić. Dragosavac je radio u korist hrvatskih interesa, dok je Bilandžić govorio da je i hrvatsko pitanje takođe neriješeno i zatvoreno. Takav odgovor bio je pogodan i za rušenje Jugoslavije.

Na koji način su se pronalazili podobni Srbi?

– Strahovladom. Čim je neko imao mišljenje koje je drugačije od želja centrale proglašavan je četnikom. Tako je i pojam „četnik” postao devalviran. Poznato je da su četnici bili antifašistički opredijeljeni, nisu prihvatili pristupanje Jugoslavije Trojnom paktu, već su protestvovali u Beogradu pod parolom „Bolje rat nego pakt, bolje grob nego rob”, a ni general JVuO Dragoljub Mihailović nije prihvatio kapitulaciju.

Da li su Srbi mogli prihvatiti Tuđmanovu Hrvatsku?

– Neki put se pitam je li moguće da su Hrvatskoj smetali Srbi koji su se bavili poljoprivredom, pa su njihovim protjerivanjem i njive zarasle u korov, a na drugoj strani preživjeli su neki funk cioneri, što samo po sebi govori da su bili po volji tamošnjim vlastima. Srbi, de-finitivno, nisu mogli prihvatiti Tuđmanovu Hrvatsku, jer je dolazak demokratizacije, koja traje i danas, zapravo, suštinski označavao rehabilitaciju ustaštva. Svi koji smo u to vrijeme živjeli u Hrvatskoj dobro znamo da je demokratizacija došla zajedno sa ustaškim pjesmama. Proces deustašizacije u Hrvatskoj nikad nije izvršen.

Zašto?

– Zato što su Bakarić, Broz i ostali nastojali da hrvatsku naciju koja je velikom većinom bila na strani nacizma prevedu na stranu pobjednika izjednačavajući žrtvu i dželata. Nije postojala želja da se razvije svijest da je stvaranje hrvatske države koja predviđa eliminacije čitavih nacionalnih i vjerskih grupa – nakaradna. Srbima je ukinuta konstitutivnost, što je bio povod za početak rata. Srpsko pitanje je danas „riješeno” dopunom Ustava. Zakonom o nacionalnim manjinama iz 2002. godine predviđeno je za svaku lokalnu samoupravu da se srpsko pitanje reguliše prema broju stanovnika. Međutim, u praksi se to ne poštuje. Hrvatska ima jasan cilj, a to je pretpostavka da će se u budućnosti smanjivati broj srpskog stanovništva do te mjere da se više neće moći ni pozivati na Zakon o nacionalnim manjinama. Posljednji popis stanovništva to samo potvrđuje.

Vi ste iznijeli tezu da je do građanskog rata devedesetih svaka treća Srpkinja ulazila u mješoviti brak, dok je taj procenat kod Hrvatica bio manji od 5%?

– To su podaci hrvatskog demografa Stjepana Šterca i prava su ilustracija o razvijenoj nacionalnoj svijesti. Suština je da su se Srbi svuda prilagođavali. U gradovima Srpkinje koje su se udavale za Hrvate su uglavnom prihvatale katoličku vjeru. Na drugoj strani, kad se Hrvat oženi sa Srpkinjom u srpskom selu, niko ga ne dira i on ostaje pri svojoj vjeri i naciji, a njegova djeca ostanu Hrvati. Ako se Srbin priženi u katoličko selo pravi se kompromis tako što žena prihvata njegovo prezime, a on njenu vjeru.

Kakav je odnos Hrvatske prema fašizmu?

– Dolaskom HDZ na vlast porušeno je nekoliko hiljada spomenika. Neki hrvatski izvori tvrde da je Tuđman u Kanadi ušao u ustašku organizaciju, dok je Mesić to uradio u Australiji. Nakon što je rušenjem Jugoslavije „obavio svoj zadatak” u toku Mesićeve vladavine u Hrvatskoj su nestale ulice, škole i spomenici koji su bili posvećeni najumnijem Srbinu Nikoli Tesli. Tako je jedna američka delegacija donijela na poklon računare školama u Hrvatskoj i zaprepašteno reagovala utvrdivši da u cijeloj državi nema ni škole sa imenom Nikole Tesle, niti nikakvog obilježja posvećenog njemu. Mesić je kasnije promijenio retoriku i izjavio: „Tesla je najveći Hrvat”. Licemjerno se ponašao tada, a i sada kad predstavlja hrvatske antifašiste. Apsurdno je da on, koji je još 1971. godine tražio stolicu za Hrvatsku u UN, sada dolazi na proslavu Dana ustanka u Srb.

Kakav stav je imao običan hrvatski narod?

– Ustaški pokret i država Ante Pavelića je dobila legitimitet od Mačeka i od Stepinca, dakle od katoličke crkve. To je legitimitet. Svi slojevi hrvatskog društva većinski su podržali NDH. Naravno, bilo je pojedinaca koji su bili antifašisti. Bilo je i onih koji su poginuli braneći Srbe. Međutim, vlast u Hrvatskoj i danas drže desničari sa rimokatoličkom crkvom. Među njima se našao i nadbiskup zagrebački Josip Bozanić, koji je pravoslavnog porijekla. Naime, svojevremeno su Božanići, Miloševići, Jovanovići, Bukvići, Orlići iz Gornjeg kraja pored Brinja, prešli na Krk gdje su bili pokatoličeni. Međutim, uprkos tome, bili su zagovornici monarhije Jugoslavije. Šta mislite kako su prošli kad ih se dočepao Tito i Bakarić?

Kako?

– Dešavalo se da partizani koriste ustaške metode. Bilo je klanja i zvjerskih ubistava gdje su leševi bacani u jame, a tragovi zločina skrivani baš kao i kod ustaša. Sračunato je sakriven grob Draže Mihailovića, jer se i onda znalo da bi to mjesto kad-tad postalo svetilište. General Mihailović je posthumno odlikovan od Trumana, Ajzenhauer ga hvalio, samo mi nismo htjeli prihvatiti istinu.

Kakav je danas naučno-politički odnos prema srpskim žrtvama?

– Vrši se manipulacija. Broz i Bakarić su sakrili žrtve i nisu htjeli da se izvrši popis, nego su sklonili i sve ono što je do tada napravljeno. Da oni nisu imali dobre namjere najbolje govori činjenica to što su odlučili da sruše najstrašniji koncentracioni logor u svijetu – Jasenovac. Naprasno je nestao popis žrtava, tovarni listovi za vagone, a Dijani Budisavljević je odu-vijećnika ZAVNOH, osnovan 12. januara 1944. godine, donio je odluku da se poništi prisilno pokatoličavanje. Iz straha da se ne sazna ko je sve ubijen, a ko pokatoličen, donijeta je odluka „da se Srpski klub vijećnika ZAVNOH ukine” (Glavni odbor) bez javne rasprave. Naravno, Broz to ne bi mogao uraditi bez podobnih srpskih struktura.

Svjedoci smo da se stalno umanjuje broj žrtava Jasenovca.

– To je dio plana. Veliki istoričari poput Branka Petranovića, Milana Bulajića ili Hrvata Ljube Bobana nisu mogli doći do zaključka koliko je ljudi pobijeno u Jasenovcu. Nakon popisa iz 1931. godine živjelo se u deceniji mira i velikog prirodnog priraštaja. Zbog rata nije izvršen popis 1941. godine. Ko je znao realno stanje stvari na terenu? Znao je NDH režim i znala je Banovina Hrvatska. Pravili su popis pred rat, jer su dobili crkvene knjige. Kada je stvorena NDH slali su ljude po selima koji su vršili popise. Nažalost, u tome su učestvovali i neki naši ljudi. Znali su sve do detalja. Kada je 1964. godine započelo istraživanje komisija nije mogla naći imena i prezimena žrtava u zločinima u kojima su nestala čitava sela. Podsjetiću da je Maks Luburić slaveći godinu dana postojanja NDH rekao da su za to vrijeme pobili više Srba nego Turci za nekoliko vijekova. Indikativno je da Pavelić kaže da je u NDH bilo 30% Srba (zaokružen broj) i 51% Hrvata (nategnuta većina). Brojke djeluju fabrikovano i ja tim podacima ne vjerujem. Danas, da bi ozbiljno predstavili srpsko stradanje u Jasenovcu smatram da bi trebalo dovršiti izgradnju spomen-područja Donja Gradina i postaviti natpis Donja Gradina – dio logora Jasenovac. I baš taj argument da je dio logora Jasenovac dao bi nam za pravo da tu prika-zujemo filmove i širimo istinu o Jasenovcu. Ne treba da zavisimo od toga da li će neko sa druge strane rijeke imati dobru volju da nas pusti da obiđemo logor. Uostalom, zar nije dovoljna opomena to što je nedavno Hrvatska zabranila predsjedniku Vučiću da posjeti Jasenovac.

Da ste autor nekog udžbenika istorije šta bi napisali za broj žrtava stradalih na prostoru NDH?

– Na prostoru NDH, dakle na teritoriji današnje Hrvatske, BiH i dijelu Srema stradalo je najmanje milion ljudi. Samo u mojoj opštini Otočac popisane su 3.054 žrtve, a sigurno ih je bilo još. Od tog broja više od 1.500 je zaklano od strane ustaša.

U blizini se nalazi i kompleks logora Jadovno.

– Bezdane jame kompleksa Jadovno su najprije nastajale pored pruga za Ličko Lešće gdje staju vagoni iz čitave NDH. Kad jednu jamu natrpaju ide se dalje prema Gospiću. Kasnije su mnoge jame maskirane tako što je preko njih prešao put i izgubio im se svaki trag. Pozdravljam napore Udruženja Jadovno ‘41. i Dušana Bastašića iz Banjaluke koji se trude da se sva mjesta srpskog stradanja u kompleksu ovog logora obilježe i da se nad njima vrše pomeni.

Kakav je Vaš stav po pitanju inicijative ovog Udruženja da se genocid nad srpskim narodom u NDH imenuje kao Pokolj?

– Mi punih 80 godina kasnimo da svijet upoznamo sa istinom, pa se i sad mjerka da li je povoljan politički trenutak. Upoznat sam sa inicijativom koju su podržali istoričari akademik Vasilije Kresić, Nikola Žutić i drugi i mislim da za to ima osnove, jer klanje jeste bio najčešći metod ubijanja. Ustaše bi prilikom upada u neko selo klale i zbog toga što se zvuk ispaljenog puščanog zrna daleko čuje i može da alarmira okolinu. Takođe, poznato je da se u Jasenovcu odvijalo utrkivanje u klanju, dok se iznad bezdanih jama i ritualno slavilo nad poklanim žrtvama.

Da li možemo reći da je SPC posljednji bastion srpstva?

– Svakako. Da nije bilo SPC, mi bismo odavno nestali. Crkva je bila naša glavna koheziona snaga koja je između ostaloga i opismenjivala narod. Habzburške i mletačke vlasti su bile tolerantnije prema pravoslavnoj crkvi samo onda kad im je prijetila neka opasnost. Visoki službenik Zagrebačke biskupije Ambroz Kuzmić je još 1700. godine rekao da treba „sve Vlahe poklati!” Sličnog stava je bio i Stjepan Sarkotić iz sela Sinac kod Otočca koji je bio upravnik Bosne i Hercegovine tokom Prvog svjetskog rata. Rušio je Njegoševu zavjetnu crkvu, a svojoj baronskoj tituli je dodao odrednicu „fon od Lovćena”. Njegov bivši vojnik Josip Broz je poslije Drugog svjetskog rata nastavio istu politiku novim rušenjem obnovljene kapele na Lovćenu, čiji je najveći zadužbinar bio kralj Aleksandar. Na kraju, kao i nemalo puta ranije, uz pomoć poslušnika i potrona 1972. godine podiže se Meštrovićev mauzolej. Time je bila pomjerena granica pravoslavlja. Ne treba zaboraviti dok su se gradile katedrale i džamije Broz nije dozvoljavao da se gradi Hram Svetog Save na Vračaru. Srušio je i pravoslavnu crkvu na otoku Visu i to na način da je baš tu podigao partizanski spomenik sa simboličnim natpisom Tuđe nećemo svoje ne damo. Brojna su krajiška mjesta u kojima Bakarić i Broz nikad nisu dozvolili obnovu pravoslavnih bogomolja, a onda bi baš na tim lokacijama nicali komunistički spomenici.

Kakav je bio odnos ustaša i križara?

– Otkriva se da su ustaše bile vojska Vatikana, a to svjedoče pisanja Ante Pavelića, kao i izjava Andrije Artukovića da su sve radili po „svetim kršćanskim katoličkim principima”. Ustašluk je simbol hrvatstva. Nameće se pitanje ko je zapravo osnivač ustaštva – Ante Pavelić ili Stipan Sarkotić? Ovaj potonji je 1919. godine u Gracu osnovao tzv. Hrvatski komitet zajedno sa Ivanom Perčevićem i Stjepanom Duićem i vodio ga je do 1929. godine, kada je ta ekstremističko-šovinistička organizacija integrisana u Ustaški pokret, a na čelo dolazi Ante Pavelić. Prvi sastanak između biskupa Ivana Šarića i Ante Pavelića bio je 1934. godine pod kupolom Crkve Svetog Petra. Apsurd je da je Vatikan podržao fašizam i Antu Pavelića, a na kraju se našao na strani pobjednika. Postoji teorija i da je američka služba odredila da treba uhapsiti Antu Pavelića, ali se to stopiralo zbog rizika da ne otkrije istina o Vatikanu.

Smatrate li da je HDZ-ov koncept samostalne Hrvatske uspješan?

– Vrijeme će pokazati, ali mislim da je to potpuni promašaj za Hrvate. Tuđman je očekivao masovni povratak hrvatske emigracije u zemlju što se nije desilo. Nekritički su prihvatili Evropu. Razočarani Bilandžić koji je zdušno rušio Jugoslaviju kaže: „Takva pljačka državnih i društvenih dobara nije viđena u istoriji čovječanstva”. To je pokolebalo i brojne investitore. Jedino u čemu su uspjeli je proces prekrštavanja koji je završen. Više nemaju koga da pokatoličavaju.

Zabrinutost zbog 240.000 pokatoličenih

Diklić podsjeća da je Ante Pavelić za vrijeme NDH hrvatsko stanovništvo naseljavao u srpske krajeve, a da je Stepinac tražio da se tako naseli Hrvatima i sjeverna Bosna.

– Stepinac je uložio sve što je mogao u pokušaj da se spasi NDH. U pismu papi kao argument navodi da bi propast ustaške države ujedno bila i propast „novih 240.000 pokatoličenih” – kaže Diklić i dodaje da je katolička crkva preko milosrdnih sestara podržavala ustaški pokret.

– Jedna od milosrdnih sestara bila je i zloglasna Barta Pulherija koja je upravljala logorom za djecu u Jastrebarskom. Inače, bila je i svastika glavnog ustaškog ideologa Mile Budaka. O njenim zlodjelima postoje brojna svjedočanstva, ali i pored toga nikad nije izvedena pred lice pravde. Doživjela je duboku starost. U Zavnohovskoj republici u Otočcu je 1943. godine postojala partizanska bolnica u kojoj je bilo 36 bolesnika i ranjenika koje su ustaše poklale. Od kreveta do kreveta ih je vodila grupa milosrdnih sestara na čelu sa Julijanom Ivasić. Postavlja se pitanje zašto su Broz i Bakarić odlučili da ZAVNOH bude uspostavljen u čisto ustaškoj, ne srpskoj sredini.

ZAVNOH je mogao biti u Vrhovinama ili Plaškom, međutim, svjesno su odlučili da to bude pored ustaša kojim je komandovao Delko Bogdanić koga je Stepinac postavio za vođu pokreta križara.

Srpsko kolo čuva duh naših predaka

– Izuzetna je uloga vašeg, odnosno našeg lista Srpsko kolo. U ovih sedam godina postojanja list je opravdao očekivanja čitalaca i iskreno se nadam da će se naći načina da se njegov kontinuitet održi i u budućnosti. Svaki broj je sve kvalitetniji. Veoma je značajno što sadrži teme iz istorije srpskog naroda koje se ne bave samo avnojevskom Hrvatskom i BiH, nego i drugim regionima gdje živi ili je živio srpski narod. To je jedini list koji se u svom sadržaju kontinuirano bavi srpskom kulturom sjećanja i izbjegličkim problemima, kao i problemima naših povratnika. Srpsko kolo daje veliki dorinos u borbi za istinu o srpskom narodu. Uz sve to, čuva srpsko pismo ćirilicu i njeguje ijekavicu i tako na najbolji način čuva duh naših predaka.

Hrvati u BiH žrtve svog oružja

Kako biste ocijenili položaj Srba u BiH?

– Do 1971. godine u BiH većinsko stanovništvo je bilo srpsko. Svim metodama je činjeno da se etnička struktura promijeni. Srbi u Federaciji BiH su u veoma teškom položaju i potpuna je ironija da se danas nameće neko građansko društvo.

Sarajevo je prije rata bilo većinski hrišćanski grad iz koga je protjerano više od 140.000 Srba. Sadašnja struktura se pokazala ekonomski nesposobna. Ostala im je sarajevskozenička zavala, koja je i ranije bila glavni privrednorudarski bazen Jugoslavije, zatim Tuzla kao rudarski kompleks, i Mostar sa najplodnijom zemljom u dolini Neretve. Dodajmo i to da se Hrvatima danas u BiH dešava isto ono što se nekad dešavalo Srbima u Hrvatskoj. Većinski dio stanovništva u Federaciji BiH bira podobne predstavnike i na taj način se ignoriše volja konstitutivnog naroda. Možemo reći da Hrvati u BiH danas stradaju od svog oružja.

Trifko Ćorović; Srpsko kolo

Votre commentaire

Choisissez une méthode de connexion pour poster votre commentaire:

Logo WordPress.com

Vous commentez à l’aide de votre compte WordPress.com. Déconnexion /  Changer )

Image Twitter

Vous commentez à l’aide de votre compte Twitter. Déconnexion /  Changer )

Photo Facebook

Vous commentez à l’aide de votre compte Facebook. Déconnexion /  Changer )

Connexion à %s